baner2
Svakog jutra u 8.30 na radiju BIR

Subotom u 10h > Emisija VRTEŠKA sa Sabinom Čukle, Radio Konjic

STABLO KOJE JE POBJEGLO

AddThis

Stihovi Suade Kovačević, prepjev priča iz knjige Miris crvene ruže

 

STABLO KOJE JE POBJEGLO

U velikom gradu krcatom svijetom,
Jedno je stablo ljeto za ljetom,
Stajalo kraj široke ulice.
Zeleno odmaralište za ptice
Što hranu čekaju iz ruke
Usamlene starice.

Jedno stablo u cijelom gradu,
Bilo je tužno, gubilo nadu.
Al najgore bio je od svega,
Što niko ne obraća, pažnju na njega!
To ga je jako boljelo,
Jer ljude je mnogo voljelo.

Ni s kim se nije družilo,
Pa se usamljeno rastužilo.
Ljudi su uvijek žurili,
U nešto drugo zurili.
Uvijek im neko bio preči,
A njimu jadnom, niko ni riječi!

Niko od ljudi i ne gleda ga!
Čak i dim duhanski pušu na njega!
I stablo odluči jedne noći,
Kad nikog nema, u bijeg poći!
Najteži bio je prvi korak,
drugi pomalo, treći već lak!

I dok se sunce s obzorja pomaljalo,
Stablo se polahko udaljavalo.
Jutro je rano svanulo,
Sunce sa neba kanulo.
Na ulici s hranom starica,
Al na vidiku ni jedna ptica!

Stablo su svoje tražile,
Ispod koga glad bi tažil.
Nisu znal šta se dešava,
Da li to sanjaju ili je java!?
Čekala starica s hranom,
Žalile ptice za granom.

Sigao odnekud dječak mali,
Stablo i njemu jako fali.
Rastužen dječak stajao,
Što se nije popeo, sad se kajao.
Iako majka to strogo brani,
Kanio se popeti, kad on i stablo budu sami.

Lica prolaznika, bila su tužna,
Ulica prljava, čudna, ružna.
Počeli su kašljati i mlađi i stariji!
I svima je sinulo u isti čas:
Stablo je pobjeglo tražeći spas!

Pusta je ulica bez gustog hlada,
Ni pjesme ptica nema sada!
Čak i jutanje nesta svježine,
Kad djevojčici , odjednom sine:
"Ovo mi stablo mnogo zanči,
I moramo ga nekako naći!

"Meni nedostaje ovo drvo,
Pronađimo ga zadjedno, kao prvo!"
I svi se prisutni složiše sa njom,
I u potragu krenu potom.
Uzduž i porpijako je prešli su grad,
Svako je drvo naći rad.

Al drvo se u šumu vratilo,
Jer se u gradu mnogo patilo!
Bez prijatelja bilo je u gradu.
Niko nije sjedio u njegovom hladu!
U šumi bar drugara ima,
Da radost i tugu podijeli s njima!

Znali su svi da sami su krivi,
Što drvo ne želi u gradu da živi!
Dječak je glasno razmišljao,
Ideju svma tada  je dao,
S posebnim sjajem na dječijem licu,
Reče:" Uredimo, očistimo, našu ulicu!"

Cvijećem i grmljem ulicu ćemo ukrasiti,
Odbjeglo drvo namjeru će shvatiti,
I nazad s k nama opet vratiti!"
Bez i jedne riječi protiv,
Jer drvo vratiti svima je motiv,
Ljudi se posla prihvate.

I ulicu uljepšaju, očiste.
Bješe to prizor neviđen,
Cijeli je kraj preuređen!
Zelene treve, cvijeć a raznobojnog,
Ukrasnog bilja, još mnogo tog,
Ne žali niko tuda svog!

Čim dobra  vijestdo stabla stiž,
Ono odmah korijenje diže,
Prijateljima u šumi se obrati,
I reče da želi da se vrati.
Sretno na staro mjesto sjedne,
I od tad posjetitelja ima često.

Svi su ga s ljubavlju gledali,
I nisu zaobravu predali.
I dan danas, tamo stoji,
Sretne godine mnge broji.
A ko njegovom ulicom prođe,
Od čuda k sebi jedva dođe!

Nije to ista ulica,
Blistava, čista, oprana lica,
Razlika danas je velika,
Sada je mnogo ljepša  slika!
Uz malo volje, uz malo truda,
Mogu se desiti čak i čuda!

A ljudi, drvo i ptice,
Sretno i veselo imaju lice.
I mžda vam se tako ne čini,
Al sreća je uvijek u blizni!
Treba se samo odlučiti,
I uz Božiju pomoć sreću dokučiti!

 

Obavijesti me!