baner2
Svakog jutra u 8.30 na radiju BIR

Subotom u 10h > Emisija VRTEŠKA sa Sabinom Čukle, Radio Konjic

Miris Crvene Ruže

AddThis

Stihovi Suade Kovačević, prepjev priča iz knjige Miris crvene ruže

Miris Crvene Ruže

Jednom davno,prije sto  godina bar,

Živjeli crvena ruža i vrtlar.

Jedno drugo voljeli su jako.

Godine cijele,jutro svako,

Vrtlar j u vrt ranio,

I crvena bi ružu pozdravio.

Ruža se rano budila,

Vrtlara mirisno budila.

Šaputao vrlar crvenom cvijetu:

„Ja sam najsretniji vrtlar na svijetu!“

Volio je vrtlar ružu ljepoticu,

A ona se radovala njegovom licu.

„I da obiđem vaskolik svijet,

Najsretniji ja sam cvijet!“

Na kraju vrta,vrlo daleko,

Stavio visoku ogradu neko.

I jednom ruža uzdah izvi,

A preko orade glas joj se preli.

Ne prođe potom ni tili čas,

Kad s druge strane začu se glas:

„Takvo što nije moguće,

Najsretnija ruža bijah dojuče!

I nigdje nema ljepšeg cvieta,

Ja sam prva ruža svijta!“

„Ovo što tvrdim, tačno je sve!

Imam prijatelja što me voli.

Poljupcem svako jutro me budi,

Sretnija sam od tebe, sama prosudi!“

Rekla je crvena ruža druga,

Misleći na vrtlara, svoga druga.


Prva ruža se nasmija.

„Od tebe sam ipak, sretnija ja!

I ja iam vrtlara svog,

A šalje mi ga sam dragi Bog!

Voli me, pazi, ne štedeći sebe,

Zato sam mnogo sretnija od tebe!“

Slušajuć odjeke riječi tih,

Druga reče: „Obje smo sretnije od drugih!“

I nasmija se glasno potom,

Pričajući i dalje nešto o tom:

Obje smo nešto pogreno rekle,

Najveću ljubav mi smo stekle!

N svijetu najsretnije mi smo, jasno!

Pa zar to, zbilja, nije krasno?!“

I tako u tople dane ljetne,

Obje ruže su bile voljene i sretne.

Nekoliko dana u sreći prođe,

I vrtlar svojoj ruži dođe.

Čim ruža ugleda vrtlara tog,

Još jači miris  iz cvijeta svog,

Razastre, prosu, raširi, pruži,

A vrtlar poljubac dade ruži.

Pomisli pri tom:

„Hvala ti, Bože, za ovaj dar!

Najsretniji na svijetu, ja sam crtlar!“

Pa onda doda još glasnije:

„Na svijetu nema vrtlara sretnijeg!“

A preko ograde glas odleti,

I odgovor kao eho, nazad doleti.

Ne prođe gotovo ni jedan čas,

Kad s druge strane začu se glas:

„Ne, to nije nikako moguće!

Na svijetu najsretniji vrtlar, bijah do juče!

Crvenu ružu imam za sebe,

Zato sam mnogo sretniji od tebe!“

Čuvši odjeke riječi tih,

Prvi reče:

„Da, mi smo zbilja, sretniji od drugih!“

Trenutak samo sretan je bio,

Onda bez smiješka progovorio:

„To sam rekao pogrešno sasvim,

I ne mogu se složit sa tim!

Poznajem vrlo dobro sebe,

Ja sam mngo sretniji od tebe!“

Kao tajfun opaki, strašni,

Začu se snažni odgovor glasni.

Odjeknu glas sa druge strane,

Na vrtlara prvog ko kamen pade!

„Ne vrijedi ti se toliko radovati,

Sretiji od mene, ne možeš  biti!“

Riječi ove kad oćuti,

Prvi vrtlar se naljuti.

Prepun bijesa, jeda, muke,

Digao je u vis ruke,

Stegao je jko zube,

I zgrčio prste grube.

Stajao je bijesan, zbunjen,

Zaprepašten, lud i munjen!

Poželio isti čas,

Da uništi onaj glas,

Što se javlja s druge strane,

Da ga satre, da nestane!

I poče da nokte grize,

A kapi vrele krvi klize,

Odjeću na njemu kvase,

Lijepe boje na njoj gase!

Pruge, kocke, dugmad brojna,

I nastade uniforma vojana!

Čak i poštolj tu se nađe,

Na pomolu, eto svađe!

Pa povika:

„Bolji od tebe sam u svemu,

Najbolju imam vojnu opremu!“

S druge strane riječi se roje:

„Moja je oprema bolja od tvoje!

Prvi  sse vrtlar moćno isprsi,

I kroz zube prkosno smrsi:

„Od ovog trena, pa na dalje,

Ja sam general što vojsku šalje!

Imam, tako mi života mog,

Oružje mnogo jače od tvog!“

I završivši svoju tiradu,

Otpočne pucati u ogradu.

Prolomiše se strašni pucnji.

Treperi vazduh, zemlja tutunji.

Dim se podiže, zamuti vid,

Od lijepe ograde, postade zid.

I što boj biješi žešći,

Zid postajo viši i čvršći.

Oba dvorišta puna su dima.

Zavlada crnilo, tama i zima.

Otpoče bitka, tu nema šale,

Crnilo prekri i ruže i generale!

Uzalud u tami crvena ruža,

Traži vrtlara, ruke mu pruža.

Strah se širio svakim satom,

General-vrtlar, zauzet ratom!

Plaši se ruža, od straha trne,

Gledajuć dim i dane crne!

Dok joj je srce vrtlata snivalo,

Sve je hladnije i hladnije bivalo.

Vrtlar-genral ratom se bavio,

Na svoju ružu skroz zaboravio.

A ladni vjetar šibao, šibao,

Laticu po laticu, ružu kidao.

Uništio radost, ljepotu,

Ne uživa ruža više u životu!

U srcu joj jedna žlja,

Da vrati vrtlara, prijatelja.

Pucanj što baštom fijuču, zvone,

Crvnoj ruži srce lome.

Purpurni cvijet vehne, sivi,

Ne postoji razlog više da živi!

Da živi dalje, stvarno ne vrijedi,

Opojni miris poče da blijedi!

Dvorištem zavlada hladan zrak,

Vrtlaru-generalu, presudan znak.

Kad god nam ode neko drag,

To na čovjeku ostavi trag!

Zadrhtaše mu ruke, ramena:

„Gdje li je ruža, ljepota njean?

Kada bih znao gdje je nestala,

Moja bi groznica smjesta prestala!

Utihnu strašne bitke huk,

Na obje strane zablada muk.

Jedan i iscrpljen, promrzao,

Da i drugi je takav, on nije znao!

Zbog svoje ljubomore i pakosti,

Sada se oba našla u slabosti,

Ispusti general oružje svoje,

Da hladne ruke malo zagrije.

Kud god se okrenu, samo dim,

Hladnoća, tama, crno pred njim.

Tražio pogledom ružu svoju,

Njen miris ljepotu, crvenu boju.

Umornim korakom niz vrt pođe,

Ružnu tražio, al je ne nađe!

I prepun straha i samoće,

Sjedne na zemlju, plkati poče.

„Sve  dok sam vrtlar dobar bio,

Hladnoću nisam osjetio!

Prepun hlednoće ja sam sad,

Ko nekad biti, ja sam rad!“

I pištolj što bješe mu u šaci,

Pogleda s mržnjom, na zemlju baci!

Još u uniformi genrala,

Tražio u sebi sretnog vrtlara.

I neutješan  je plakao,

Ruži se svojoj nadao!

„Zbog svoje mržnje i zavisti,

Ja evo danas nisam isti.

Sve  je ovo moj krivica,

Oružje i zloba nesretnica!

Tražeći ružu,  do na kraj svijeta,

U mome  vrtu opet da cvjeta!“

I čim o ratu misliti presta,

Uniforma sa vrtlara, odjednom nesta!

Vrijeme je brzo prolazilo.

Kiša su sprale dim i crnilo.

Oprale zemlju, ogradu tlo,

Iz lijepog vrta isprale zlo.

Zemlja postade mehka od kiš,

A ni pištolja nema više!

U crnu zemlju propao,

S njim rat iz vrta nestao!

Iz čiste zemlje kišom oprane,

Novi se život rađati stane!

Ruža je ponovo počela rasti,

Opet u vrtu ona će cvasti.

Plodna zemlja i čisti zrak

Razviše  nježni pupoljak.

Rasla je ruža, rastao cvijet,

Život je ponovo bio lijep!

Zida nema, ograda stoji,

Rata i oružja više se ne boji.

U srcu ljubav, čežnja, nada,

Vidjeti vrtlara želi sada!

Sve više je jačala njena želja,

Da vrati vrtlara prijatelja.

Sve jače nježni cvijet je mirio,

Miris se daleko širio, širio.

„Putuj mirisu, svuda navrati,

Reci vrtlaru da mi se vrati

Nek dođe da uživa u mome cvijetu,

Da budem najsretnija ruža na svijetu!“

Tako je bilo, i tako biće,

Sretan je ktaj ove priče!

Ko je popravit sebe u stanju,

Uživaće u ljepoti i blagostanju!

Obavijesti me!