baner2
Svakog jutra u 8.30 na radiju BIR

Subotom u 10h > Emisija VRTEŠKA sa Sabinom Čukle, Radio Konjic

OVO JE I MOJ GRAD

AddThis

Iz knjige "POTRAGA ZA SREĆOM", prevod s perzijskog

Moj babo je dobio posao u drugom gradu. Moja mama i ja pošle smo s njim. Naši prijatelji, komšije i rođaci su govorili:

"Teško vama! Tuđi grad, nikog ne poznajete. Kako će te sami u nepoznatom gradu?"

Nana je uvečer provjeravala telefonom kako smo i šta radimo. Razgovor je uvijek završavala rečenicom:

"Pazi na mater!"

Moja mama je trebala vrlo brzo da mi rodi sestru i ja sam strpljivo čekala. Samo, nanine riječi nikako nisam mogla da shvatim. Nisam razumjela kako da ja pazim na mamu. Valjda ona treba da pazi mene.

Bila sam veoma usamljena. Nikog nisam poznavala. Uvečer bi bilo malo bolje, jer je dolazio babo i pričao nam šta se dešavalo na poslu, koga je upoznao i slično...

Tokom dana mama bi me vodila do škole i tad bismo posmatrali drugu djecu i njihove roditelje, ali još uvijek nikog nisam poznavala.

Dok bi djeca sa žagorom ulazila u školu, osjećala sam zebnju gledajući usamljenu mamu u dvorištu.

Primjetila sam još jednu djevojčicu koja je poput mene bila nova učenica u razredu. Samo, ova djevojčica je bila vesela i stalno se smijala.

"Selam! Ja sam Lejla. Idem s tobom u razred. Dođi, bit ćemo prijateljice!"

Rekla sam joj:

"Moram biti s mamom. Mi nikog ne poznajemo!"

Lejla se smijala:

"Kako možete biti same pored ovoliko svijeta ovdje?! Hodi, ovo je moja mama. Našu učiteljicu poznaješ, a ona žena pored učiteljice je naša komšinica. Eto, više niste same jer poznaješ mene, moju mamu, onu drugu učiteljicu..."

Nije ni završila rečenicu kad je zvono oglasilo ulazak u školu. Krenule smo. Baš kad sam trebala da zakoračim u školu preko ramena sam pogledala mamu i ukočila se.

Mama se držala za stomak i plakala. Prišle su joj neke nepoznate žene. Istrčala sam iz reda ne skidajući pogled s mame. U glavi su mi brujale nanine riječi:

"Pazi na mater!"

Osjećala sam strah i nemoć, šta da radim:

"Mama, mama..."

Za to vrijeme moja nova drugarica je obavjestila učiteljicu i onu iz drugog razreda kao i svoju mamu.

Učiteljica je odmah telefonom pozvala pomoć.

Za nekoliko trenutaka učiteljica me držala u naručju i tješila dok smo sjedile pored mame u ambulantnim kolima.

Dok smo mi sjedili u čekaonici vrlo brzo su nam pristigle i Lejla

i njena mama, ona druga učiteljica i skoro cijeli moj razred. Hrabrili su me:

"Ništa se ne boj, nisi sama. Uz tvoju mamu su ljekari. Oni će joj pomoći, kako god je tebe donijela na svijet tako će ti donijeti i sestru ili brata. Ne boj se, sve će biti dobro!"

Učiteljica je imala pravo. Medicinska sestra nam je donijela bijeli zamotuljak i pokazala ga kroz staklo. Bio je to moj mlađi brat. Imao je duge trepuške, rumene obraščiće i usne rumene poput crvenog svijeta. Mati se dobro osjećala.

Kroz nekoliko dana u mojoj kući bila je Lejla sa mamom, moj aučiteljica, ona druga učiteljica što me grlila i hrabrila u bolnici i još puno drugarica iz razreda koj esu dolazile da vide mog malog brata. Svraćali su nam u posjetu.

Kad god bi nana nazvala telefonom, govorila je:

"Hvala Bogu pa se sve dobro završilo."

Danima sam stajala pored krevetića svog brata i šaputala:

"Ti ne znaš kako je biti stranac u tuđem gradu! Mi više nismo stranci jer sad imamo puno prijatelja."

 

Obavijesti me!