Iz knjige "BAŠTA PUNA CVJETOVA", prevod s perzijskog

......

Odškrinula sam sobna vrata.

Djed je spavao. Mirno i nečujno sjedoh pored njega. Boja njegovog lica je nestala. Njegovih vještačkih zuba nije bilo.Usne nisu imale boje. Micala se samo njegova sjeda brada.

A toliko su riječi izgovorile njegove usne, a toliko priča su ispričale.

Sagnula sam se i polahko, nježno poljubila djeda.

Očni kapci zaigraše, a potom s naporom otvori oči. Pogled mu je bio beživotan.Toliko je bilo prašnjavog sivila u njegovom pogledu. Primakoh se djedovom uhu i polahko iszgovorih:

"Selam djede."

Djed nije mogao da govori...

Stegao mi je ruku i tako mi odgovorio.

Otvorila sam svoju torbu i iz nje izvukla pola opletenog, plavog šala. Šal sam mu stavila iznad prsa tik pred njegovo lice i rekla:

"Pogledaj djede! Danas sm uplela još jedno klupko!"

Očni kapci su ponovo zadrhtali, to je značilo da me djed shvatio.

Nastavljala sam:

"Za samo nekoliko dana ću ga oplesti do kraja. Do tada ćeš i ti biti bolje."

Djed je duboko uzdahnuo i somjehnuo se. Umirila sam se. Uzela sam djedovu ruku u svoju ponovo i milovala sam je.

Malo-pomalo djed je ponovo zaspao. Posmatrajući njegovo plemenito lice sjetih se da je još prošle sedmice djed bio veoma slab i nemoćan. Tako naglo je ostario. Kostobolja ga je mučila. Nijemo je trpio bol i ništa nije govorio.....

Veoma mnogo volim svog djeda. Koliko je priča ispričao, koliko me je puta spustio na voje krilo i nježno mi milovao kosu, koliko zimskih, dugih noći, i koliko zvjezdanih,ljetnih večeri.

Djed je bio strpljiviji, ljubazniji, više je sa mnom razgovarao i više se sa mnom igrao. Često se dešavalo da kad ne razumijem neku riječ pitam djeda:

"Djede, šta znači ova riječ?"

Uvijek mi je ljubio lice i govorio:

"Razmisli malo i strpi se dok ne porasteš, tad ćeš razumijeti!"

Kad god sam čula glas ezana trčala sam da djedu pripremim serdžadu i tespih, a potom bi se skrivala i kradom ga posmatrala.

On je svaki put poslije obavljenog namaza proučio dovu za mene i nikad me nije zaboravljao pomenuti u dovi, baš nikad...