Iz knjige "MIRIS CRVENE RUŽE", prevod s perzijskog

Pored šume je raslo stablo badema. Bilo je mlado i zdravo. Na jednoj grani među listovima, nalazio se mali pupoljak. Niko ga nije vidio.

Pupoljak se rascvao. Postao je cvijet. Cvijet ponovo niko nije vidio.

Puhao je vjetar. Cvijet je postajao sve zreliji i zreliji. Ni lijepi cvijet niko nije vidio.

Ni lijepi cvijet niko nije vidio, u srcu cvijeta rastao je mali, zeleni zametak. Bio je to plod, ali ga opet niko nije vidio.

Sunce je sijalo, a mali plod je zrio. Ni zreli badem niko nije vidio. Badem je pao s grane i otkotrljao se daleko od stabla. Malo po malo zemlja ga je prekrila. Badem opet niko nikad nije vidio.

Prošlo je ljeto, stigla je jesen, a potom zima...

Prošla je i zima i stiže prolječe. Tim putem je prolazio dječak. Pogled mu pade na mladicu.

Zastade i zamisli se.

Pomilova grančicu nježno i reče:

-Ovako lijepu grančicu badema nikada niko nije vidio!