baner2
Svakog jutra u 8.30 na radiju BIR

Subotom u 10h > Emisija VRTEŠKA sa Sabinom Čukle, Radio Konjic

ISPRAVNO GLEDANJE TAČNO SLUŠANJE

AddThis

prijevod posvećujem prof. Hazemi Ništović

djevojcica1Nikada, baš nikada neću zaboraviti svoju učiteljicu  Hazemu. Prošlo je mnogo godina otkad je nisam vidjela. U to doba bila sam učenica, a gospođa Hazema moja učiteljica. Poslije gospođe Hazeme bilo je i drugih učitelja, raznih nastavnika i profesora.... Ali, uvijek, kad razmišljam o školi, o učenju, prvo se sjetim svoje drage učiteljice. Te godine sam naučila nešto veoma važno. To stečeno znanje koristi mi i danas.

Sada shvatam da je to bila najbolja i najkorisnija lekcija koju me neko ikad naučio!

Učiteljica Hazema me poučila da ispravno posmatram i tačno slušam. Evo kako je to bilo.

 

Bili su poslednji dani zime kad je učiteljica došla u naš razred. Upitala nas je

"Draga djeco, ko od vas će mi reći, koje je sad godišnje doba?"

 

Svi smo zagrajali:
"Ziiiimaaa!"

 

Naša učiteljica reče:

"Vaš odgovor je tačan. Ali da sam na vašem mjestu, dala bih potpuniji odgovor. Svakako bih rekla da je kraj zime i da proljeće upravo stiže."

Asim će na to:

"Pa to je bar jednostavno... Za nekoliko dana, ako Bog da, prvi je dan proljeća!"

Moja dobra učiteljica doda:

"Da, u pravu si Asime. Proljeće stiže. Vidjela sam neke njegove tragove. Vi ćete ih također uočiti ako ih požljivo pogledate. Dajem vam dva dana. Pokušajte pronaći neke znake proljeća ili bar ih prepoznajte. Kasnije ih donesite u razred ili nam ih opišite...

 


Blizu moje kuće je bio neki šumarak. Kad sam izašla iz škole, rekoh sebi:
"Danas popodne otići ću u šumu i pronaći ću te znake proljeća...!"

 

 

Ali tog dana nisam otišla u šumu. Moja mama je bila veoma bolesna nekoliko dana. Tog popodneva je odtišla ljekaru. Zato sam je brinula o kući. Pazila sam mlađeg brata i sestru jer nisu imali s kim da ostanu kući dok mame nema. Moj otac je radio u tvornici od jutra do mraka. Pošto taj dan nisam mogla otići u šumu, ponovo sam odlučila:
"Sutra popodneću, ako Bog da, otići do te šume i pronaći znake proljeća...."

 

Popodne narednog dana iz škole sam došla skoro trčeći. Mama se bolje osjećala. Bila je zauzeta poslom i zamoli me da joj posremim podrum. Htjela sam reći da ne mogu ali bilo me je stid njenog umornog i bijelog lica, te ništa ne rekoh. Samo sam klimnula glavom.

 

Čisteći prašnjavi podrum, zamišljala sam sutrašnji dan i neurađenu zadaću... Ali primjetila sam nešto neobičo, crveno i crno, poput ruće. Zažmirila sam pa ponovo otvorila oči, misleći da mi se pričinjava. Preda mnom je ponovo stajala ona ista ruža. Zamahnuh metlom na njm. Ona se pokrenu, zleprša i spusti mi se na ruku.
Bio je to leptir, a ja pojma nisam imala otkud on tu. Znam da u proljeće izlazi iz čahure ali još nije stiglo proljeće. Spremih leptira u malu kutiju i vrisnuh od radosti. Za tili čas mama je bila pored mene. Ugledala je blistav i uredan podrum i od srca nasmijala se.

 

Sutradan u školi, pokazaivali smo ono što je svako od nas pronašao.Lejla je vidjela laste. Samija je čula kreketanje žaba. A u Alminoj ruci mirisale su ljubičice. Stigao je red na mene.

 

Znala sam da imam nešto neobično:
"Učiteljice, ovog leptira sam pronašla u podrumu. Samo, ne razumijem otkud ovaj leptir tamo, i šta je radio?!"

 

 

Učiteljica mi priđe i objasni:
"Ova je vrsta leptira koji zimi spava na vlažnim i tamnim mjestima. U proljeće oni se bude. Ovaj leptir se vjerovatno jučer probudio  iz zimskog sna."

 

 

Moja učiteljica na čas začuta, pa doda:
"E, djeco moja, ako samo malo pažljivije posmatrami i slušamo, može se mnogo toga primjetiti ali i čuti...."

 

Ove njene riječi nikad neću zaboraviti. Tek ih sada u potpunosti shvaćam.

Obavijesti me!