baner2
Svakog jutra u 8.30 na radiju BIR

Subotom u 10h > Emisija VRTEŠKA sa Sabinom Čukle, Radio Konjic

Zanimljivo, a možda i poučno...

AddThis

Značaj priča u dječijem razvoju i odgoju (2. dio)

Pedagoško-psihološki tekstovi

Autor Medina Jusić Sofić

U drugom dijelu osvrnut ćemo se na utjecaj priča na voljnu sferu ličnosti djeteta, te koliko čitanje poučnih priča pomaže njegovom cjelokupnom razvoju.

Što roditelji djeci više čitaju i pričaju priče, to djeca time obogaćuju vokabular, naročito kada i sama počnu da čitaju. Pri razumijevanju sadržaja, umnogome im pomažu učitelji u školi i tada se još intenzivnije nastavlja druženje djece sa dječijom književnosti. Osim što uz prigodno štivo, učenici uvježbavaju čitanje, pravilan izgovor pročitanog i dikciju, kod njih se potiče ljubav prema knjizi koju vrijedno treba razvijati i njegovati. Kada je riječ o roditeljima, oni bi ljubav prema knjizi kod djece mogli razvijati prvenstveno vlastitim primjerom i izgrađenom navikom čitanja, te kupovinom knjiga i formiranjem mini dječije biblioteke. A kada je riječ o nastavnicima, neka nam ovdje kao ilustracija posluži primjer iz prakse. Učenik je razdragan došao kući i rekao roditeljima da će dobiti od učiteljice nagradu ako nauči pjesmicu. Roditelji su se zapitali odakle toliki entuzijazam i volja za učenjem kod djeteta. Pitali su ga koju nagradu mu je učiteljica obećala. Učenik je rekao da će mu, kao nagradu, učiteljica zadati da nauči još jednu pjesmicu! Dakle, nije riječ o nemotiviranosti učenika za učenje, već je riječ o pedagoškom pristupu, i naravno, o izvornoj, ljudskoj prirodi koja teži da uči, saznaje i  razumijeva. «Učenje je prva praksa odgajanja i obrazovanja. Ono je prva praksa odgajanja upravo zato što je čovjek biće koje uči. Po svojoj prirodi čovjek je upućen na učenje. Ono omogućuje da čovjek bude ljudsko biće».[1] Jer bez učenja i saznavanja, čovjek ne bi napredovao u svom cjelokupnom razvoju, nego bi ostao na razini svojih nagona, fizioloških potreba, poriva. Da nije učenja, čovjekova ličnost se ne bi obogaćivala novim saznanjima, ne bi se poticalo mišljenje, ne bi se dolazilo do novih ideja, zamisli, izuma... i smim tim ne bi bilo civilizacijskog progresa. Zbog toga je važno omogućiti djetetu da saznaje, da bude u prilici da uči, da se intelektualno razvija kako bi kasnije, kao odrastao, mogao lakše da se prilagodi društvu u kojem živi. Jedan od načina da se djetetu olakša put ka stjecanju znanja je i dječija književnost. Ali ne samo znanja. Čitanjem poučnih priča, djeca postepeno stječu naviku čitanja koja će ih pratiti kroz život i olakšati im dalje školovanje, uče se marljivosti i radinosti. Ako učenik pročita da je jedan od likova priče pomagao starijima ili nekome spasio život, obilazio bolesnog prijatelja ili pak brinuo se o životinjama i sl., on će i sam biti motivisan za akciju i sličan rad. Na taj način se putem prigodne dječije literature razvija i voljna ili konativna sfera ličnosti čime se zaokružuje potpun odgojni utjecaj ove literature na cjelokupnu ličnost djeteta.

Priče iz realnog života, bliske uzrastu i sposobnostima djece su štiva koja mogu najviše utjecati i doprinijeti njihovom odgoju i obrazovanju. Naravno, učinak će biti još veći ukoliko odrasli (roditelji ili nastavnik) ukažu mladom čitaocu na pouku i poruku priče ili, još bolje, traže od njega da sam izvede zaključak i nađe paralelan ili pak, sličan primjer ili situaciju u svakodnevnom životu.

Strip

U dječiju prozu spada i strip koji na prigodan način i slikom i rječju privlači dječiju pažnju i pojačava vizuelni doživljaj prilikom čitanja. Nažalost, nakon poznatih stripova, popularnih 70-tih i 80-tih godina, kod nas se interes za stripom sve više gubi. Srećom, i u našem društvu ima mladih autora koji u strip ne unose samo svoja maštanja i nerealne želje, nego putem ovog medija žele i odgojno djelovati. Ovdje ćemo izdvojiti mladog ilustratora i animatora iz Zenice, Amira Al-Zubija koji je sa svojom suprugom Melihom Čičak-Al-Zubi uradio strip Hadži Šefko i hadži Mefko. To je svojevrsni, originalan priručnik pisan arebicom, bosanskom verzijom arapskog pisma, prilagođenom glasovnom sistemu bosanskog jezika. Zanimljivo je to da su zgode glavnih likova vješto upletene u metodički pristup učenju i razumijevanju jezika, pa svaka priča počinje po jednim slovom/glasom abecede, a autor se pobrinuo da u toj priči bude riječi koje sadrže dati glas na početku, u sredini i na kraju riječi. Njegova namjera je bila da otgrne od zaborava arebicu, koja je bila originalan vid izražavanja u vrijeme kada su se Bošnjaci suprotstavljali pisanju čirilice i latinice. Upotrebu arebice posebno je isticao reis ul-ulema Džemaludin Čaušević, kao svojevrsno prijelazno rješenje nakon povlačenja Osmanlija sa ovih prostora, a samim tim i orijentalnih jezika i dolaska drugih vlasti i drugih pisama i jezika. U vrijeme kada su Bošnjaci pružali grčevit otpor svemu što nije bilo orijentalno, do te mjere da nisu čak ni željeli školovati svoju djecu, arebica je očuvala pismenost našeg naroda. Više od pola stoljeća, ništa u BiH nije objavljeno na arebici. Ovaj strip je trebao da bude inicijator daljih objavljivanja na arebici, ali i podsjetnik na arapsko pismo prilagođeno našem izgovoru.

Čitanje doprinosi boljem pismenom i usmenom izražavanju

Danas se koriste i audio i video zapisi poučnih bajki i drugih priča za djecu, a sve s ciljem da se djeci što više približe poučni i lijepi sadržaji, koji osim navedenog, razvijaju i osjećaj za lijepo, za doživljaj lijepog, prepoznavanje estetskih vrijednosti i poticanje na eventualno samostalno stvaralaštvo. Jer, evidentno je da učenici koji više čitaju, skloniji su pisanju i vještiji su u tome, od onih koji manje čitaju. Osim toga, imaju bogatiji rječnik, ljepše se verbalno izražavaju i ne boje se da svoje misli i osjećanja izraze bilo pismeno, bilo usmeno. I zbog toga je, dakle, važno poticati djecu na čitanje dječije literature, vodeći računa o sadržaju svakog pojedinačnog štiva i dajući im upute, ukoliko budu imali problema sa razumijevanjem pročitanog.

Djeci svakako ne treba dopustiti da čitaju sve i svašta, pa i ako se to desi, takve sadržaje treba zajednički prokomentarisati i dati vlastiti sud o nekom djelu. Time se kod njih razvija kritičko mišljenje, sposobnost da se zauzme vlastiti stav i da se i iz lošeg sadržaja izvuče određena pouka.

Dakle, dječija literatura je od neprocjenljivog značaja za odgoj i obrazovanje jer se njom djeluje i na spoznajnu i na emocionalnu i voljnu sferu ličnosti. Ona je u funkciji i intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja i zato joj treba posvetiti dužnu pažnju.  A vrijeme odmora je odlična prilika za to!



[1] Slatina Mujo, Od individue do ličnosti, Dom štampe, Zenica, 2006. g.

 

Obavijesti me!