Učiteljica je u prvom razredu osnovne škole rekla đacima da nacrtaju nešto za što bi željeli Bogu zahvaliti.

Mislila je da djeca iz siromašne gradske četvrti neće imati veliki izbor, te je očekivala crteže kolača i stolova punih raznih jela.

Jedan crtež ju je iznenadio. Toni je svojim dječijim potezima nacrtao ruku.

No čija je bila ta ruka?

U razredu su se svi divii neobičnom crtežu. Jedan je dječak rekao da je Božija

ruka koj anam daje kruh svagdašnji. Drugi je rekao da je to ruka sejaka koji uzgaja kokice i sadi preženi krompir.

Dok su ostali marljivo prionili poslu, učiteljica se približi Tonijevoj klupi i upita ga čiju ono ruku bijaše nacrtao.

"To je tvoja ruka, učiteljice!", promrlja dječak.

Sjetila se kako je svake večeri Tonija, koji je bio najmanji, uzimala je za ruku i odvodila do izlaza.

Činila je to i s drugom djecom, ali Toniju je to puno značilo.

iz knjige PONEKAD JE DOVOLJNA SNČEVA ZRAKA

Bruno Ferrero