MUDROST 74

Tekst:
Ne tako davno, na jednim Olimpijskim igrama, devet atletičara, svi sa mentalnim ili psihičkim nedostatkom, stajalo je na startnoj liniji utrke na 100 metara. Startni pištolj je opalio i utrka je počela. Svako je htio sudjelovati i pobijediti.
Trčali su po trojica a onda se jedan dječak spotaknuo i pao te počeo plakati.
Ostalih osam trkača čuli su ga kako plače. Usporili su i osvrnuli se za sobom. Zatim su stali i vratili se nazad. Svi do jednoga.
Djevojka sa Downovim sindromom sjela je do njega, zagrlila ga i upitala ''Je li ti sada bolje?''.
Zatim su svih devet takmičara, rame uz rame, došetali do ciljne crte.
Svi gledatelji su ustali i aplaudirali. Aplauz je trajao jako dugo. Ljudi koji su to posmatrali još pričaju o tome. Zašto?
Zato što svi mi, negdje duboko u sebi, znamo da najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u životu je pomoći drugima da pobijede, čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.

''SVIJEĆA NE GUBI SVOJ SJAJ AKO SE NJOME PALI DRUGA SVIJEĆA''