Vodonošina priča

Vodonoša je imao dva velika keramička krčaga. Nosio ih je na obramici okačene na krajevima. Jedan krčag je imao pukotinu dok je drugi bio ispravan, i uvijek je uspjevao da prenese jednu te istu količinu vode.
Put od izvora do kuće je bio dug i uvijek je u napuklom krčagu donosio polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako pune dvije godine, iz dana u dan.
Naravno, zdravi krčag je bio ponosan na sebe kako je do kraja uspješno ispunio obavezu, dok se siroti napuknuti krčag stidio, osjećao se poniženo i potišteno, što je uvijek ispunjavao samo polovinu obaveza.
Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:
- Sramota me je, jer voda kaplje iz mene na cijelom putu do kuće.
Vodonoša mu je odgovorio:
- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne na strani drugog krčaga? To je tako zato jer sam ja uvijek znao za tvoj nedostatak i uvijek sam te podržavao i nosio s te strane. Svaki dan si ih polijevao, kad smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, kojim ukrašavam svoj stol. Da nisi takav, kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj dom.

Pouka:

Svatko od nas ima poneku manu. Svi smo mi pomalo napuknuti krčazi. Ali, ovi lomovi i mane koje su u svakome od nas, čine nam život zanimljivijim ,interesantnijim i vrjednijim. Samo trebamo uvažavati svkoga onakvim kakvim jeste i gledamo dobru stranu u ljudima.
Ne možemo biti sretni dok ne naučimo iskreno voljeti i ne nađemo svoje mjesto na svijetu. Nema sreće dok ne pronađemo sami sebe!